Hronika jednog života

Blog koji će vam ispričati jedan život, koji još uvijek traje i trajat će ,ako Bog da!

23.08.2008.

Goražde

Toliko puta sam počinjala post o tom gradiću i uvijek bih ga obrisala. Nemoguće je pisati o sadašnjosti, a ne spomenuti devedeset dana pakla koji su preživjeli građani Goražda i izbjegli stanovnici okolnih gradova. Te dane bez struje, vode i hrane u ratnom okruženju nikada neće zaboraviti. Povijest ovdje živi u ljudima. Svaki preživjeli ima svoju priču. Kad ih slušate zahvaljujete Bogu što ste bili daleko od tog mjesta. Ovdje riječ komšija ima prijeteći prizvuk. Tragovi rata vidljivi su na mnogim kućama. Napuštene, obrasle korovom, izgledaju sablasno u odnosu na obnovljene. Ovdje ne govore samo ljudi, već i zidovi. Lokalni moćnik ljubitelj je „in“ fasada i visokih zdanja. Prekrasni stari dio Goražda nagrđuje njegov drečavi „dvorac“. Veličina  i položaj kuća govore o socijalnim razlikama grada. Dijaspora je također prisutna. Ljeto koriste za odmor, kupnju i izgradnju nekretnina i eventualno pokretanje biznisa. Kafenisanje s društvom je obavezno.

Drina je okosnica grada, razdvaja ga na dva podjednaka dijela spojena s tri mosta. Srednji od mostova je centralna „točka“grada i tu sam najradije zakazivala susrete. Ovdje sam mogla stajati satima i gledati obrise grada i prekrasnu rijeku. Čistu, nezagađenu, mjestimično hirovitu. Nikada nisam pila toliko kave kao u Goraždu. Što god da naručim za jelo i piće konobar mi obavezno ponudi domaću kavu. Ujutro bi je nosio prije doručka. Tek nakon par dana shvatili su da kavu pijem poslije doručka. Nisam ni sanjala da će me, kasnije, moja jutarnja kava  posjetiti na neka jutra u restoranu“Drinska bašta“ kada bih očarana žuborom Drine, gledala odlazak jutarnje sumaglice s okolnih šumovitih brda i promaljanje kuća visoko na planinskim stranama. Cijelo vrijeme sam se pitala kako se ti ljudi spuste do grada i popnu natrag. Koliko im treba vremena? I od čega gore žive? Zamišljala sam kako im odozgo izgleda njihov grad. Meni je s malo većih uzvišenja izgledao kao labud slomljenih krila, koga je potopila Drina a krila mu ostala na obali.

Tih dana, u gradu je sve bilo u duhu priprema za XI Internacionalni „festival prijateljstva“ koji se svake godine održava od 01.- 10.08. To su dani druženja, pjesme i zabave u kojima osim domaćina  učestvuju gosti i turisti iz cijele Europe. Ove godine među prvima su stigli Francuzi. Iako Goražde ima još manifestacija ( festival pjesme i sevdaha „Rade Jovanović“, dani Isaka Samokovlije, dani jabuka, splavarenja) ova je najmasovnija i najznačajnija. Otišla sam prije ovog događaja. To zadovoljstvo ostavila sam za drugi put.

I bez ovih manifestacija ponijela sam mnogo toga iz ovog lijepog gradića. Duh junaštva, jačina prijateljstva, gostoljubivost i ugodne šetnje obalom Drine i ulicama grada, uz pogled s mosta bit će dovoljne za pamćenje.

20.08.2008.

Pismeni zadatak

"Pismeni zadatak: Zasto volim Kanadu ..."

Kanadu volim zato što je to jedna velika i lepa zemlja koja ima
puno prirodnih lepota. Te lepote uglavnom ne mogu da se vide
golim okom, ali ih ima dosta na kanalu „Discovery" koji tata,
mama i ja volimo da gledamo i da se ponosimo u kakvoj zemlji živimo.

Mama i tata kažu da je Kanada lepa zato što u njoj živi puno
raznih naroda i narodnosti i što su ljudi svih rasa i religija
ovde našli mesto da žive u miru i prijateljstvu. Ja u školi imam
puno drugara iz razliitih zemalja, ali tata ne da da ih dovodim
kuci pa se zato družim samo sa našom decom ciji su roditelji
bogati jer tata kaže da je tako najbolje.


Moja sestra je ucila u školi da je multikulturalizam jedna velika
stvar i to joj se mnogo svidelo pa je pocela da se zabavlja sa
jednim deckom sa Jamajke. Onda su je, kada su saznali, mama i
tata zajednicki oplavili od batina.


Kanada je lepa zato što se u njoj govori puno jezika, a neko cak
govori i engleski.

Kada mog tatu prijatelji iz zavicaja pitaju kako stoji sa
jezikom, jer znaju da je u školi stalno vukao keca, on kaže da se
sasvim dobro snalazi i sa srpskim. Onda mama kaže da mu ništa
drugo i ne treba jer ne izlazi iz naših kafana, pa se onda
posvadaju i pošalju me napolje.


Moja mama mnogo voli Kanadu jer kaže da ovde ne mora ništa da
kuva, zato što je sve na gotovo i sve može da se kupi. Mi se
slažemo sa njom i najviše volimo kada kaže da je boli glava pa
naruci picu, ali je zato moja baka kada nam je došla u posetu
plakala dva dana kada je videla kako smo se svi ugojili (mama
kaže da smo se popravili).


Kanadu volim zato što ima razvijen sport i što sa skoro svake
Olimpijade donese puno medalja iz krlinga , bijatlona,
badbintona, odbojke na pesku, trambuline, i ostalih važnih sportova.


Tata kaže da mnogo voli Kanadu zato što ti nije potrebna veza da
dobiješ posao kao kod nas. Svi imaju iste šanse da se zaposle u
„McDonaldsu" ili „Tim Hortonsu".

Ja mnogo volim da idem u kanadsku školu zato što se puno igramo i
ucimo dosta korisnih stvari o domacinstvu. Uciteljica nam je
rekla da cemo u petom razredu da ucimo citanje i pisanje.


Jedva cekam. Moja sestra ne voli školu zato što ide u dvanaesti
razred pa ih sada teraju da uce tablicu množenja.


Najlepše godišnje doba u Kanadi za mene je zima.

Od zimskih radosti najviše volim kada uvece svi sednemo ispred
televizora i gledamo vesti o tome kako su se ljudi zaglavili u
snegu na auto-putu. Tata tada uvek kaže kako je dobro što nije
zaposlen, jer ko zna kada bi došao kuci.


Mi svi u porodici mnogo volimo Kanadu zato što je daleko pa
tatina rodbina iz Mionice ne može da dodje kod nas i ostane dve
nedelje dok cekaju da im zakažu pregled kod specijaliste.


Mama uvek govori kako je ona potekla iz fine i kulturne porodice
i da voli Kanadu zato što ima puno kulturnih dogadjaja. Kaže da
joj je najveca želja da gleda mjuzikl „Lion King" i da ucestvuje
na „Karibani".


Ja volim Kanadu zato što se ovde mnogo vodi racuna o deci. Ako te
tata ili mama tuku onda možeš da pozoveš jedan broj telefona, pa
onda dodju neki ljudi i odvedu te u neku kucu gde ima puno dece i
gde o njima vode brigu cike koje mnogo vole male decake.


Kanada mi se dopada zbog toga što možeš sa 16 godina da dobiješ
vozacku dozvolu, uzmeš auto od tate i onda se trkaš sa drugarima
po ulicama.

Moj tata kaže da voli Kanadu zato što ne mora da živi sa maminom
mamom. Doduše, ona nam ponekad dodje u posetu i stalno prica kako
joj se ništa ne svidja u Kanadi, ali tata kaže da nju ne smemo da
slušamo jer je ona "matora komunjara".


Volim Kanadu zato što ima puno mesta gde možeš da odeš na izlet.

Mi se svakog vikenda kada je lepo vreme,
znaci bar tri puta godišnje,
na brzinu spremimo, sednemo u kola i odemo na neko jezero.


Tu se uvek lepo provedemo sve dok ne pocnu da nas grizu komarci i
dok mama ne pocne da vice na tatu zato što je popio osam piva.


Onda dodje vreme da idemo kuci, pa upadnemo u gužvu na auto-putu
i u kolima svi cute. Ja tada volim da gledam kroz prozor i da
uživam u prirodnim lepotama Kanade.


Volim Kanadu i zato što u njoj ima puno domacih i divljih
životinja. Svi imaju kucne ljubimce pa sam i ja molio da dobijem
psa, ali mi je mama rekla da njoj ne pada na pamet da ide za njim
po ulici i da skuplja govanca u plasticnu kesu.


Onda sam krišom poceo da hranim jednog rakuna koji nam je
prevrtao po djubretu jer sam hteo da imam svog ljubimca, ali ga
je tata umlatio lopatom kada ga je video u dvorištu.


Krišom smo ga zakopali iza kuce i tata nam je zapretio da cutimo
jer bi inace morao da plati neku kaznu od ne znam koliko mnogo
dolara.


Moja sestra mnogo voli Kanadu zato što je ona malo punija ( ja
mislim da je baš debela) pa kaže da ovde uvek može da nadje
garderobu u kojoj izgleda seksi.

Ja mislim da nije to razlog nego što joj se niko ne smeje na
ulici kao kad je bila u Beogradu pa su je zvali „debela Kanadjanka".


Kada sam pitao mamu zašto ona voli Kanadu, dugo je razmišljala i
na kraju mi rekla da je voli zato što može da se opusti i ne
razmišlja šta ce reci komšiluk, koji nam je tamo kod nas svakog
dana zavirivao u lonac.

Onda sam ja razmislio pa sam joj rekao da ovde i ne mogu da nam
vire u lonac kada ga niko i ne upotrebljava. Onda mi je ona
zveknula jednu zaušku i ja sam odlucio da je iskljucim iz ovog
projekta.


Moj tata kaže da najviše voli u Kanadi to što je izbor piva
toliki da ce mu trebati još ko zna koliko godina pa da sve
isproba. Ja mislim da je on vec sve isprobao po više puta i da
stalno pocinje novu turu.


Volim Kanadu zato što ovde i cike mogu da se žene medju sobom.

Ja baš ne marim mnogo za devojcice jer su alapace i bezobrazne,
pa sam razmišljao da oženim nekog drugara kad porastem. Mislim da
bi nam baš bilo fino jer bismo mogli zajedno da gledamo utakmice,
igramo fudbal i košarku i narucmo picu ili kinesku hranu kada
dodjemo kuci.


Rekao sam to tati, a on se samo uhvatio za glavu i opsovao i ovu
zemlju i dan kada je u nju ušao. Nije mi jasno zašto se tako
naljutio kad je stalno pricao kako voli Kanadu.

Ja volim Kanadu zato što je to velika i lepa zemlja sa puno
prirodnih bogatstava.

 

 

 

 

 

 

23.07.2008.

Fakat je istina

 

„Ako izmijenimo naše misli svijet oko nas se mijenja.“

21.07.2008.

Očigledno, ali ne i istinito

 

       Volim narodne mudrosti nastale iz životnih iskustava.

       Jedna od njih je: „Ako je nešto očigledno, ne mora biti i istinito.“ Vjerujem da mnogi znaju priču o cipeli. Čovjek je na nogama imao samo jednu cipelu i većina oko njega je pomislila kako je jednu izgubio, ali ne….on je samo jednu našao.

Eto, takav je naš život. Donosimo zaključke na prvi pogled, bez ulaska u srž problema. Zbog takvog ponašanja nedavno sam imala priliku otkriti pravu prirodu osoba za koje sam mislila da su ok. Njihova paušalna procjena postala je oružje protiv njih samih. Zašto nisam osjetila zadovoljstvo gledajući ih kako kusaju ono što su servirali? Odgovor je jednostavan:  Zato što je moje razočarenje u njih kao ljude bilo veće.

Padamo li na ispitu očiglednosti  zbog potrebe da uzdignemo sebe ili da ponizimo druge ili smo samo ljubitelji kritike? Što god bio povod, nema opravdanja za „trčanje pred rudu“, jer očigledno zaista ne mora biti istinito.

12.07.2008.

Dubrovački krovovi

 

Na početku ovogodišnjih, 59-tih po redu Dubrovačkih ljetnih igara u koje su uprte mnoge oče osjećam bolnu potrebu da napišem nekoliko rečenica o dubrovačkim krovovima, kao petoj dimenziji našeg najvećeg i najljepšeg bisera na Jadranu. Grad čije ime je poznatije od imena naše države, poznat je po svojoj izuzetnoj ljepoti. Izgleda kao otvorena školjka na hridi podno Srđa (412 m). Ne zna se da li je ljepši iz ptičje perspektive, s morske strane ili iznutra. Grad koji ima dušu i koji vas prima u svoje okrilje u kome nalazite čudan mir ispunjen ugodom da niste sami, kao da je samo vas čekao. Ovo je grad koji volim. Osjećam da mu pripadam i da on pripada meni. Ovo je grad u kome mi ne treba društvo. Samotne i sjetne ulice unose mir u moju dušu, a šetnja svakim korakom donosi neki prizor neponovljiv za moje oči.Osjećam se kao istraživač u raju i jasno mi je zašto je irski pisac Bernard Shaw rekao: „ Oni koji traže raj na zemlji moraju doći u Dubrovnik!“ Godinama dolazim u Dubrovnik i uvijek me iznenadi svojom intimnošću unutar zidina, toplinom kamena, slikovitošću uskih ulica, ljepotom gradnje, šarmom prekrasnih pročelja, širinom Straduna, bogatstvom kulturnih vrednota i naravno svojim impresivnim zidinama i krovovima.. Ipak što  više godina prolazi iz tog grada odlazim sve tužnija. Ne trebam biti neka stručnjakinja da bih primijetila kako pri restauraciji betonom zamjenjuju kamen, kako se izbijaju stari zidovi da bi se proširio prostor kafića ili kako se polako zauzima prostor grada u korist pojedinaca. 

Tuga tog grada se osjeća,…. ponajbolje na njegovim zidinama,…. podjednako u suton kao i rano ujutro……. Dok ljepotom opijeni turisti spavaju ili se pripremaju za noćni život, ovaj grad kao da tuguje. Sam, stoljećima spašen od raznih barbara, pokleknuo je u posljednjih 30 godina. Najprije potres 1979. godine, onda bombardiranje u domovinskom ratu, a danas razni dušobrižnici koji su ga „obnovili“ i obnavljaju sistemom čerupanja paunovih pera. Narušene su spomeničke vrijednosti tvrđave Revelin, Katedrale, Kneževa dvora, krovova, i mnoge druge. Da se dignu iz grobova nekadašnji graditelji Dubrovnika čudom bi se čudili kako suvremenici uz svu tehniku i znanje nemaju pojma o gradnji.Te suvremene promjene su dubrovčanima vidljive na svakom koraku, kao i zaljubljenicima u taj grad.

Najveću tugu doživljavam šećući 1948 m dugim zidinama u suton, kad se sunčevo rumenilo prospe po crveni krovovima.

Kao dijete bila sam u Dubrovniku i dobro se sjećam kako sam pitala zašto su krovovi žuti i tko ih je farbao. Tada sam čula da se poseban crijep radio za dubrovačke krovove i da ga zovu kupe- kanalice. Tek kasnije sam doznala da se proizvodio u Kuparima, otuda i ime kupe i da su ga pri izradi vlažnog lomili preko nadkoljenice da bi imao traženi oblik i tek onda sušili. Impresivna je i površina krovova unutar zidina, iznosi oko 100.000 m četvornih. Kao vezivno sredstvo pri ugradnji crijepa koristio se mort. Krovovi su imali maštovite dimnjake i tz. golubnjake da topli zrak može izlaziti van.  Vijek takvih crjepova je bio do 200 godina. Na žalost pri gore navedenim događajima najviše su stradali dubrovački krovovi. Za obnovu korištene su crvene kanalice- crjepovi oblikom slični nekadašnjim, ali ne i bojom. Zato danas umjesto zlatnog odsjaja krovova imamo lepezu crvene boje i samo ponegdje očuvane dijelove starih krovova po kojim je Dubrovnik bio daleko poznat. Danas umjesto raznolikih dimnjaka krovove „krase“ satelitske antene, krovni prozori i dograđivani dijelovi. Ipak, usprkos svemu, pogled na dubrovačke krovove je prekrasan osobito u rano jutro pri prvim sunčevim zrakama i pri zalasku sunca. Izgledaju kao da se kupaju u crvenom moru. Ipak šetnja zidinama je uvijek nezaboravan događaj.

Šetnju obično završim u nekoj od bočnih ulica Straduna uz čašu čuvenog Dingača.

 

                             Razlika u kvaliteti, boji i ljepoti starog i novog krova

                                                             panorama krovova

Dokaz negativnih promjena, kod obnovljenih krovova promijenjen je nagib i komplet izgled krova zbog proširenja stambenih prostora, a narušena spomenička vrijednost.

                                                      Ovdje sama pijem Dingač

                                         Jedna od najljepših ulica sa skalinama

07.06.2008.

Biograd na Moru

 

   Jučer sam bila na otvaranju turističke sezone u Biogradu na Moru. Prošlo je puno godina od kada sam prvi put ljetovala u tom gradiću s 5-6.000 stanovnika. Čudno je da se mnogo toga nije promijenilo iako Biograd ima dobru vezu sa bogatim zaleđem, odličnu klimu i lijepo razvedenu obalu. Jedino što me impresioniralo je marina s 1000 vezova i 200 mjesta na kopnu i 20 velikih teniskih igrališta u jednom od najopremljenijih teniskih kampova na Jadranu. U Biogradu je lijep i zalazak sunca.  Vjerujem da svi oni koji su bili na moru pamte ljepotu predvečerja uz miris mora i šum valova. Sve ostalo je prividno isto kao prije dvadesetak godina. Šetnju gradom kvari smrad koji se s vremena na vrijeme intenzivno osjeća. Šteta, jer u blizini ovog gradića su NP Paklenica, Kornati i Krka i dva parka prirode Telaščica i Vransko jezero, što pruža mogućnost razvoja svih oblika turizma.

 Ipak stvari se sporo pokreću.

Odnedavno turistički radnici Biograda su shvatili da nije dovoljno imati samo more i dobre plaže nego da su turistima jednako važni drugi sadržaji, pa pokušavaju raznim manifestacijama obogatiti svoju turističku ponudu. Jedna od njih je treći po redu Eno-eko-gastro stol s tradicionalnim jelima i pićima i najrazličitijim specijalitetima iz svih krajeva Hrvatske. Svake godine stol je sve duži. Ove godine je bio dug 400m. Ljepotu stola uljepšale su mažoretkinje, klape i druge pjevačke skupine koje su pjevale do kasno u noć.

Delicije sa stolova nestale su za nepun sat u ustima mnogobrojnih turista i građana. Mudar gest turističke zajednice. Besplatno je nahranila više stotina ljudi.

 Ovim je zvanično otvorena ovogodišnja turistička sezona u gradu.

 

14.05.2008.

Ludbreg - centar svijeta

 

Ovaj mjesec, od 02.05. do 04.05., održana je 12. međunarodna izložba i sajam cvijeća u Ludbregu. Poslije zagrebačkog Floraarta ovo je najveći hortikulturni događaj u Hrvatskoj.

Bogat kulturni program i preko 100 izlagača u vrijeme manifestacije „dani cvijeća“ dovoljan su razlog za posjetu ovom malom gradu na sjeveru Hrvatske.

Na mene je najveći dojam ostavila izložba orhideja. Nikada na jednom mjestu nisam vidjela toliko lijepih, raznovrsnih cvjetova tog prekrasnog cvijeta.

Uz ovaj grad vezane su legende. Jedna od njih kaže da je Ludbreg središte svijeta – Centrum mundi. Prema ovoj legendi, oko ovog mjesta u davna vremena bili su opisani krugovi na čijim obodima su velike europske metropole. Na suprotnoj strani zemaljske kugle je mali otočić Antipodes, ostatak drevne antipodravine.

Druga legenda vezana je za vinogradarku  Ludbregi,  čije je vino postalo slavno. Po njoj je gradić dobio ime.

Ludbreg je i poznato svetište katoličkih vjernika. Posjećuju ga na tisuće kršćana iz cijele Europe. Osobito u vrijeme Svete nedjelje. Čudotvorna relikvija iz početka 15 stoljeća čuva se u lijepoj župnoj crkvi Sv. Trojstva.

Sam gradić ima lijep trg na kome se svake godine dodaje pločica nekog novog grada. Ove godine su to bili Vinkovci.  Naslonjen je na posljednje obronke Kalnika.

U knjigu građana Centra svijeta kod gradskog notara, nisam se upisala. Odlučila sam opet jednom doći u ove krajeve.

Nezaboravni ugođaj pokvarili su spori konobari koji ne znaju što imaju od ponude.

Utisak nije popravilo ni čuveno ludbreško vino.

 

 

 

30.04.2008.

Umjetnost ili zločin?

 

Gdje su granice umjetnosti?

 Pitam se to od kada sam na internetu  pročitala da je neki nazovi umjetnik imenom Guillermo Vargos Habacus pokupio psa sa ulice, vezao ga u galeriji i izglađivao do smrti. Naravno, pod izgovorom da bi bez njega ionako uginuo na ulici.. Da uginuo bi, ali koji dan kasnije ili možda i godinu, jer se psi lutalice dobro snalaze. Bez vode i hrane, zavezan u praznoj galeriji nije imao nikakvu šansu osim da bude objekt promatranja bezdušnih ljudi do najužasnije smrti koju je samo čovjek mogao smisliti.

I to je umjetnost!???

   Pitam se gdje je kraj umjetničkom stvaralaštvu i kada ono prerasta u zločin? Očito je granica daleko pomaknuta. Još malo pa će neka maštovita ubojstva proglasiti umjetničkim djelom. Pitanje je dana kada će oživjeti giljotina, razne sprave za mučenje. Zamislite, imate čast da vam neki anoniman umjetnik umjetničkog imena Mazohitis Suvremenus odrubi glavu pred stotinu posjetitelja koji će biti oduševljeni umjetničkim talentom istog. Uvijek je sve počinjalo na životinjama, a završavalo na čovjeku. Pomicanje granica u znanju i stvaralaštvu je poželjno, ali ovako što po meni zaslužuje svaku osudu i nema baš nikakve veze s umjetnosti. Tko može mučiti životinju može i čovjeka.

Voljela bih znati koliko je bilo posjetitelja koji su čestitali „umjetniku“ na umjetničkom djelu?

 

 Zbog ljubitelja životinja i djece neću objaviti stravične slike jadnog psa.

24.04.2008.

Rolanje

 

Ne mogu otvoriti ni jedan tjedni ili mjesečni časopis a da ne pročitam nešto o lijepom izgledu, mršavoj liniji, modnim stilovima, štetnosti ovog ili onog, atraktivnim putovanjima, popularnim ličnostima, nekim anketama, i slično.

Danas u eri kompjutora, televizora i općenito sjedilačkog života stalno savjetuju odlazak u fitnes centre, bazene, saune, na masaže. Nude vam neke skupe kućne sprave za vježbanje i niz  preparata za zdrav život. Teško je u mnoštvu svega toga izabrati pravi  vid rekreacije upravo za vas i  vaš organizam.

Moram priznati da sam ponešto od reklamiranog probala. Za desetak dana mi je dojadilo i vraćala bih se u svoje prvotno stanje, stanje  bez vježbi. Divim se svim ljudima koji imaju naviku svakodnevnog vježbanja. Meni je to dosadno i kad me boli jako bolno, jednostavno nemoguće.

Neke oblike rekreacije volim, kao na primjer plivanje, ali živim u malom mjestu.

Manja mjesta nemaju sadržaje koji bi stanovnicima omogućili složenije oblike rekreacije. Dostupni su džoging, šetnja, joga, vožnja biciklom i poneka kućna sprava.

Pošto me ništa od ovog ne privlači, počela sam razmišljati o rolanju. Što više razmišljam to mi se više sviđa. Ide proljeće, priroda buja, mami me iz kuće. A mene muči višak kilograma,  ukočena kičma, nepokretni zglobovi, tromi mišići, astma. Neki oblici rekreacije su davno  otpali.  Džogirati ne mogu zbog astme. Šetati zbog stajanja na svakom koraku da bih radoznalima objasnila kud idem i zašto, parka nemam, a okolica je puna pasa lutalica. Jogom se ne mogu baviti zbog bolesnih kukova, fitnesom zbog zglobova, sprava za vježbanje nemam, a na biciklu me boli pozadina.

Nakon dugog razmišljanja otkrila sam da bi mi rolanje najbolje odgovaralo. Taj brzi sport na osam kotačića idealna je vježba za moje oslabljeno srce i krvotok opterećen masnoćom, a uz to štedi mi bolne zglobove. Na drugu stranu pokretima u vožnji vježbam izdržljivost, koordinaciju pokreta i osjećaj za ravnotežu koji mi je oslabio s godinama. Mišići nogu i stražnjice jačaju, a masno tkivo se topi. Kut koji tvore kukovi pri vožnji jačaju mišiće leđa i trbuha. Što je kut manji mišići su napetiji, a sagorijevanje  kalorija veće. Za održavanje ravnoteže bitni su i pokreti ruku kojima jačate i taj dio tijela. Strujanje zraka oko vašeg lica pojačat će cirkulaciju krvi tako da vam neće trebati rumenilo. Svjež zrak opskrbit će vam mozak kisikom i povećati vaš optimizam.

Za rolanje glasam iz još nekih razloga.

Kad vas vide kako jurite nitko vas neće pokušati  zaustaviti, čak će vam se micati s puta u strahu da ih ne srušite.

Drugo: Rolati mogu i mladi i stari. Doduše starije bi kod nas proglasili ludima.

Treće: Brza vožnja donosi poseban užitak i zabavu. Samo prije toga naučite da se promjena smjera mora obaviti prije kočenja i da vas u slučaju opasne situacije čeka pad. Zato, ako više ništa ne pomaže, radije padnite na štitnike nego da se nekontrolirano sudarite.

Kada ovladate tehnikom rolanja, osobito zaustavljanja, ovaj vid rekreacije bit će vam čaroban i koristan. Uz to i jeftiniji od ostalih.

Sretno na osam kotačića pojurite naprijed.

Bilo bi  lijepo da na posao idemo s našim čarobnim koturaljkama, koje ne trebaju parkirno mjesto i gorivo kao automobili.

Glasam za role kao prijevozno sredstvo u velikim gradovima.

22.04.2008.

Svijet knjige

 

Nešto najvrednije što je stvorio čovjek je knjiga. Ne samo kao izvor znanja i izraz osobnosti, nego kao kulturna baština za buduće generacije. Oduvijek volim knjigu. Potrošila sam tisuće eura za  enciklopedijska izdanja, atlase, monografije i sabrana dijela svih poznatih pisaca. Gubitak te vrijedne biblioteke pogodio me da se nisam oporavila do danas.  Zbog toga sam prije nekoliko godina s puno entuzijazma ispunila pristupnicu za članstvo u Svijet knjige. Učlanjenje je bilo brzo i lako. O nekim eventualnim problemima nisam razmišljala. Otac i ja smo bili pretplatnici za mnoge knjige i nikad nije bilo nesporazuma ili ne daj Bože ucjena.

Ali danas su druga vremena.

 Najprije vas navuku na tanak led, onda vam serviraju neka pravila koja ne možete izbjeći. Drugim riječima plaćate danak sitnih slova negdje na rubu prospekta, koja niste mogli pročitati ni lupom. Plaćate danak suvremenom xafsingu gdje vam stalno nešto nude dok to ne kupite ili platite troškove ponude.

Kratko ću vam napisati što se dešava ako se učlanite u Svijet knjige. Član kluba morate biti najmanje 2 godine da bi se mogli ispisati.Naravno bez objašnjenja zašto baš dvije godine. Da bi ste se ispisali morate to napisati pismeno najmanje tri mjeseca prije isteka roka. Zamislite, morate dobro paziti kog datuma ističe taj rok inače vam se u slučaju zakašnjenja samo jedan dan, članstvo automatski produžava za godinu dana i tako na godine, ako to niste upamtili kao datum rođenja. A s tim dodatne muke, jer članstvo nije dobrovoljno nego obvezujuće. Svaka tri mjeseca morate kupiti neku knjigu ili vam oni sami šalju takozvanu knjigu tromjesečja čija tema i cijena ( obično iznad 200 kn plus poštarina) vam uopće ne odgovara. U dvije godine kupila sam dvije knjige koje sam željela i 6 suvišnih, neželjenih. Od svega najviše me nerviralo njihovo zivkanje koju ću knjigu kupiti. Trajalo bi to dok ne bih naručila iako je ostalo vremena do isteka tromjesečja u kome sam bila obavezna kupiti knjigu. Zamislite, obavezna sam kupiti knjigu zato što sam član. Tvrdnje da su knjige za članove jeftinije je čista laž. Mnoge od tih knjiga u pojedinim knjižarama su bile znatno jeftinije. Tako sam svoje besplatno članstvo u Svijetu knjige platila preko 700 kn. I gle čuda, danas su mi opet poslali pristupnicu za obnavljanje članstva s nekim bonom u vrijednosti 100 kn, nagradnom igrom u kojoj nitko ne dobiva, nagrađivanjem vjernosti preko nekih oznaka na knjigama, ekskluzivnim izdanjima i gle čuda popustom od 20% u odnosu na druge knjižare, a troškove slanja knjiga plaćate sami.

Popratno pismo za ponovno učlanjenje je priča za sebe.Citiram samo uvodni dio:

„Poštovan gospođo Drijekavice,

ljubav prema knjizi traje cijeli život. ( kao da ja to ne znam) Tko ju je zavolio, uvijek joj se vraća. ( ali ne i vama). Prije nekog vremena bili ste član Svijeta knjige.( nikad to neću zaboraviti) Danas Vas pozivamo da se ponovo pridružite našem knjižnom klubu. (nisam luda). Za Vas ( veliko slovo, znači misle samo na mene osobno. Ha ha ha) smo pripremili posebnu ponudu s iznimnim pogodnostima. ( misle na najaktualnija izdanja s popustom od 100 kn, pišu u množini a misle samo na jednu knjigu i poslat će mi besplatni katalog. Ha ha ha ha) I tako bla, bla, pa ponavljane onih 100 kn popusta.

 Jednostavno rečeno „mamikesa“ da se Drijekavica zalijepi za tih 100 kn, a oni će Drijekavici izvući deset puta više prodajom skupih knjiga koje mi ne trebaju.

E Gospodo iz Svijeta knjiga, hvala lijepo. Znam i lakši, ljepši i jeftiniji način kupnje knjiga, a to je knjižara u kojoj imam veći i bolji izbor, bez obaveze kupnje svaka tri mjeseca i bez plaćanja poštarine. Nikad više, Gospodo, gospođo Bokor. Vaš način prodaje knjiga mi ne odgovara. Ne volim kada me netko prisiljava nešto za moj vlastiti novac.

 Kao lijepak možete staviti i milijun kuna.

 Moja sloboda izbora vrijedi više.


Stariji postovi

Hronika jednog života
<< 08/2008 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
U urbanoj sahari života
Silent
♥samo najbolji umiru mladi♥
papirni
Mjesečevi Prsti
Backpacker
U ime Vremena koje smo nepovratno izgubili
Lijepo je sanjati...
Duradbegov Dolac
Zijan-ćerka
KALEIDOSKOP
Duh Koji Hoda
Magično Pozorište
Zapustene stranice starog dnevnika
Hodnik mojih zelja....
Ponuda koju ne možete odbiti
Administratorov blog
Sjeverna
LIPO LI JE LIPO LI JE
Starim autobusom u inozemstvo
Poslije svega...
The book of truth
Karamele
Romansa
SLATKI DRHTAJ TIJELA
little bit of ... ®
..
KIDNAPOVANI BLOG (revolucionarno-gradski blog)
NAPRĐIVANJE
Smycken Mili
Crnokosa --..I'M BACK!!!!!!!
蝕紅
I FiGhT BaCk
Romanticar u svom romanticnom kutku..
Illusion
Stižu me sjećanja...
Sorry blog...
bosniancook
zlatnasehara
Tango stare ljubavi
Hudur - prisutnost srca, svjesnost Allaha dž.š.
1901
DU BIEST SCHLUSSEL ZU MEIN HERZ!!!
SvakodnevneŽalopojke&Drugo
The count of Monte Cristo
više...

BROJAČ POSJETA
148871

Powered by Blogger.ba