Hronika jednog života

Blog koji će vam ispričati jedan život, koji još uvijek traje i trajat će ,ako Bog da!

19.04.2008.

Rastoke

Ako vam se ikada pruži prilika da putujete od Karlovca prema Plitvičkim jezerima ili moru, starom magistralnom cestom, u proljeće i jesen kad su česte kiše, zastanite i odmorite se sat vremena na Rastokama u Slunju. Slunj je slikoviti mali gradić, burne povijesti, koja na žalost nije dovoljno vidljiva na prvi pogled. Šteta, jer uz Rastoke ili Male Plitvice, kako ih neki zovu, mogao bi bez problema razvijati tranzitni turizam. Ovako, mnogi ljudi i turisti ovuda projure ne znajući da su propustili jedinstvenu priliku da se odmore i uživaju u ljepoti gradića i njegovim bisernim rijekama: Korani i Slunjčici.

Riječima i slikom pokušat ću dočarati Rastoke – naselje vodenica na slapovima Slunjčice i Korane.

Rastoke su smještene u kanjonu rijeke Korane. Tu se rijeka Slunjčica rastače i prelijeva u obliku slapova, brzaca i  potočića između kuća i mlinica, a ponegdje ispod drvenih mostova. Šum vode nadjačava zvukove saobraćaja preko slikovitog mosta, ispod koga je drveni stari most. Tirkizna boja vode, mnoštvo krakova, pjenušavi vodopadi, uređene staze, mlinice od sedrenog kamena i kuće od sedre i drveta s ganjcima ( drvenim balkonima duž kuće) čine prekrasnu idiličnu sliku sklada prirodne ljepote i etnografskih vrijednosti. Teško ćete odoljeti a da se ne spustite do vode i vodenica u zelenom okruženju. Slobodno krenite, nećete požaliti tu malu avanturu. Putokaz vas vodi uređenom šetnicom do najljepših dijelova Rastoka, koje su još 1969. godine proglašene spomenikom kulture.

Lagana šetnja, uređenim stazama i drvenim mostićima preko modrozelenih potočića s pastrvama, uz šum vodopada, rastjerat će sav umor od duge vožnje, odmorit će vaša čula i napunit vaše baterije. Ako ste gladni i žedni više ugostiteljskih objekata pružit će vam užitak u dobroj kavi, domaćoj hrani i jedinstvenom kruhu od mješavine žitarica mljevenih na obližnjoj vodenici.

 Šteta je što se u novije vrijeme primjećuje težnja ovdašnjih stanovnika i vlasnika kuća za osobnim profitom, što je rezultiralo preuređenjem kuća za smještaj turista, a ovim su se povećale otpadne vode koje itekako mogu ugroziti čistoću  i ljepotu ovog mjesta.

 

Za one koji žure bit će dovoljno da se zaustave na parkiralištu iznad Rastoka, na glavnoj cesti, i bace pogled iz ptičje perspektive na ovaj mali biser i rijetki primjer sklada prirode i čovjeka.

 

 

 

 

11.04.2008.

Pseće srce

 

Ja imam srce koje zna da voli

Pod vedrim nebom slobodu i sjaj.

A ti znaš puteve kojim ono hodi

Kad našoj maloj igri s mrakom dođe kraj.

 

Ti kad odeš, ja znam šta ću.

Stajaću i čekaću da padne mrak.

Čekaću mesec tamo iz brda,

Da mi tvoje reči smeni njegov zrak.

 

I zalajaću jako, zalajaću gromko!

Nek zaječi planina koja mi je dom!

Al¨nada postoji, ti doći ćeš opet.

To mi kaže treptaj psećeg srca mog.

 

I nagnuću glavu dole na zemlju.

Možda čujem korake tvoje kako zvone.

Možda ponekad od radosti zacvilim

Kada čujem tvoj glas ime da mi zove.

                                 

 Ivan Zečić,

 mnogima nepoznat pjesnik

 

 

Posvećeno najboljem i najvećem prijatelju.

 

 

 

06.04.2008.

Mostovi

 

Neću ovdje pisati o pravima mostovima koji me u stvarnosti oduševljavaju svojim izgledom, veličinom i idejnim rješenjima. Ako nikada niste bili na internetskim stranicama o mostovima, obavezno ih potražite. Nećete požaliti.

Mostovi su nešto najljepše što čovjek gradi od davnina. Posljednji koji sam vidjela je Charles River Bridge u Bostonu. Ubraja se među najljepše mostove svijeta. Meni je najljepši Seri Wawasan Bridge – Putrajaya u Maleziji. Noću izgleda fenomenalno.

Kod nas najviše sam voljela Stari most u Mostaru i „Andrićevu ćupriju“ u Višegradu.

Imala sam priliku obići mostove u Budimpešti, Pragu, Veneciji. Sanjam o obilasku mostova u Amsterdamu i Petrogradu.

Iz mog djetinjstva najdraži mi je drveni most na Korani u Karlovcu.

O narativnim mostovima protkanim sudbinama pojedinaca, njihovim tajnama, ljubavima, njihovom boli, jadom, strahovima, pisao je Ivo Andrić. Iz njegovih djela i još nekih, crpila sam životnu snagu u pubertetsko doba.

Mostovi nas spajaju, simboli su mira. Mostovi ne spajaju samo dvije obale rijeke.

Oni spajaju različite kulture, nacije, civilizacije, dijelove svijeta.

Od tih mostova razlikujemo one koje smo mi izgradili u svom životu, u želji da spojimo prošlost i budućnost. Izgradili smo ih između sebe i drugih. Spojili smo dvije duše kao obale rijeke. Godinama smo ih održavali u funkciji. Neki postoje i danas. A nekima se više ne usudimo prelaziti na drugu stranu. Druga obala je opustjela, postala nam nepoznata ili je našu obalu odnijela erozija riječne struje i obilnih kiša.

Gledam oko sebe i primjećujem da je ljudima teško porušiti mostove koji danas ničemu ne služe, iako su nekada bili značajni. Osobito su žene poznate kao čuvarice mostova. Uporno se pozivaju na njih, uporno nastoje preći na drugu obalu. Jednostavno se ne mogu pomiriti s činjenicom da nema više osobe s kojom su gradile most. Nema više obala koje žele biti spojene. Emotivni most je nestao. Nije bitno čijom voljom ili željom. Jednostavno više ne postoji.

 Zašto onda uporno stojimo na obali rijeke života umjesto da krenemo nizvodno u smjeru budućnosti, jer život je kao rijeka. Stvarni mostovi se grade na najpovoljnijim dijelovima rijeka i tamo gdje su najpotrebniji. Gradimo ih i mi. Kažu da učimo dok smo živi. A jedna od najtežih lekcija koju treba naučiti je ona koje mostove treba koristiti u životu, a koje rušiti. Ovo je teška lekcija za emocionalno osjetljive ljude, ali je treba što prije naučiti da bi mogli normalno živjeti.

Ovaj post posvećujem mojim virtualnim prijateljicama koje nemaju snage zaboraviti prošlost i osobu koju su voljele. Ovim im poručujem: Imamo samo jedan život koji nam pruža više prilika za ljubav. Rizik je otvoriti dušu i srce za nove osjećaje, ali ako to ne učinimo bit ćemo uskraćeni za sjeme nove ljubavi, a samim tim i ljepotu življenja.

Zato porušimo mostove koji nam ne trebaju i gradimo nove, veće i ljepše, nizvodno na rijeci našeg  života.

05.04.2008.

NATO - NE TO

 

Zašto sam protiv ulaska Hrvatske u NATO?

Ovih dana ne gledam tv niti čitam novine. Dolazak mister Retardiranog me ne oduševljava.

Strah me ljudi koji kroje sudbinu drugih naroda, a da ne znaju na globusu pronaći zemlju tog istog naroda. Strah me demokracije koja se višegodišnjim ratovima „uvodi“ u zemlje bogate naftom i drugim prirodnim bogatstvima.

Zar bih trebala biti sretna što je Hrvatska dobila pozivnicu u NATO savez?

Gdje si narode???

 Ljudi probudite se !!!

Argumenti koje daje vlast su lažni jer:

-         Nema više regionalne opasnosti da će nas netko napasti. Srbija je na koljenima. Osim toga članica je Partnerstva za mir i samim tim na putu za ulazak u isti taj savez.

-         Vojska nas neće manje koštati. Naprotiv. Profesionalni vojnici imaju plaću. U obavezi smo dati najmanje 700 profesionalnih vojnika za potrebe NATO-a i još toliko imati u našoj zemlji. Naoružanje mora biti po NATO standardima što znači bacanje dijela naoružanja koje je u funkciji i kupovinu oružja od istih tih Ametra i sličnih. Osim toga nećemo imati pravo na zračne snage i plaćat ćemo milijunima eura tzv. zračnu zaštitu. A NATO više neće tražiti, ni plaćati dozvolu za svoje letove preko naše zemlje.

-         Laž je da se neće graditi vojne baze u našoj zemlji. Nema članice NATO-a a da nema bar jednu bazu. Konkretno kod nas planiraju izgraditi tri baze. Kod Dubrovnika za kontrolu Jadrana, kod Zadra za zračne snage i u Slunju raketnu bazu. Nedavne vježbe kod Slunja pokazale su da je opasnost po zdravlje velika u blizini baza. Ne mislim samo na buku, već radijaciju i sl. O posljedicama za turizam ne treba ni govoriti.

Hrvatska na području baza gubi svoj suverenitet.

I ono što je po meni katastrofalno je činjenica da NATO snage imaju pravo iskrcati se    i intervenirati na području Hrvatske bez dopuštenja Vlasti.

      -     Argumenti o sigurnosti također ne stoje. U slučaju globalnog sukoba ( NATO i

             Rusija) bolje je da smo po strani, jer će nas među prvima napasti zbog strateškog

             značaja Jadranskog mora koje najdublje zadire u evropsko kopno s juga.

-         Godišnja članarina u NATO savezu iznosi oko 3 milijuna eura.

 

Ovo su samo neki općepoznati razlozi zbog kojih se ne bi trebali radovati ulasku Hrvatske u NATO. Naprotiv, treba reći:

„Gospodo hvala, naš odgovor je NE.“

04.04.2008.

Znak mira - "Peace"

 

Malo tko se sjeća da najpopularniji znak mira danas slavi pedesetu obljetnicu postojanja.

Mir je preduvjet za normalan život. Ne samo mir u državi već i na ulici, u kući i u svim sferama života. Koliko puta smo poslije nekog razočarenja poželjeli mir u duši? Kad bi na ovoj našoj planeti zavladao mir, ne bi bilo potrebe za simbolima mira. Nestalo bi golubice s maslinovom grančicom u kljunu, nestalo bi i ovog simbola. Pošto smo daleko od mira nije na odmet da se malo podsjetimo na ovaj znak.

Ovaj simbol postojao je još u rimsko doba. Rimskom caru neronu, prelomljen i okrenut križ unutar kruga, značio je uništenje Kršćanstva. Zato ga neki zovu Neronov križ.

Ponovo se pojavio u Velikoj Britaniji na početku kampanje za atomsko razoružanje.

Simbol je dizajnirao britanski tekstilni dizajner G. Holton. Ideja mu je došla od Goyine slike seljaka pred streljačkim vodom.

 Najprije je u javnosti prihvaćen kao akronim za „nuclear  disarmament“ ( nuklearno razoružanje), na što asocira kombinacija semantičkog  položaja ruku za slovo „n“ i „d“ u znaku.

S rastom popularnosti javljale su se i različite interpretacije oko značenja.

Danas je simbol utopijske nade za globalnim mirom i jedinstvom.

Česta je ikonografija srednjoškolaca.

Ipak polako odlazi u zaborav.

30.03.2008.

Vrijeme psihopata

Sudeći po događajima posljednjih dana i mjeseci u Hrvatskoj je došlo vrijeme psihopata. Jedni su za volanom, drugi s devetkama, treći s bokserima i teleskopskim palicama s čeličnom kuglom. Inače nose imena s inicijalima, imućni su, imaju moćne zaštitnike u pravosuđu, nitko im ne može ništa, oni su bogom dani da gospodare drugim životima. Jednom riječju bog i batina. Svi mi ostali smo samo zato da bi imali koga maltretirati i ubijati. Policija je bespomoćna jer pravosuđe i zakon ne sankcionira takve ispade, a i svoje redove još nisu očistili od isto takvih. Što je ispad ili zločin veći to je veća mogućnost oslobađajuće presude. Ako ništa drugo proglasit će ih oboljelim od PSTP ili saborskim zastupnicima. Istina je na njihovoj  strani. Neki od aktera imaju činove, neki ugledne firme stečene u ratu, neki odgovorne funkcije.  Uvijek ću se pitati od kuda nekome milijuni kuna zarađenih u ratu kad su svi ljudi gubili i posao i novac i glavu. Zašto se ne mogu oteti utisku da je taj novac krvav, stečen pljačkom, ubijanjem nevinih, jer nisu vojnici na frontu nosili sa sobom novac i dragocjenosti.

Danas, gotovo trinaest godina poslije domovinskog rata, došlo je vrijeme krvavog danaka.

Tko jednom osjeti miris nevine krvi, ponaša se kao vampir. Da bi se održavao u životu svako malo mu treba svježe krvi. Vampiri rata odnose živote isto toliko koliko i sam rat, ako ne i više. Koliko godina treba proći da se stanje psihe normalizira? Po nekima 30 godina. Mislim da će Hrvatska po tom pitanju biti iznimka. Trebat će najmanje 300 godina. Evo zbog čega:

Grupe huligana, ničim izazvanih, harače po Zagrebu i napadaju mirne prolaznike. Doduše hladnim oružjem, ali i hladnim dušama. Ništa im nije sveto. Vođeni su samo jednim, jedinim ciljem da normalnim ljudima pokažu tko je gazda u ovoj oslabljenoj državi. Brine me što su to mladi koji još idu u školu. Mnogi nisu položili ni ispit zrelosti. Kakvi su to roditelji koji nemaju pojma što im rade djeca i kada i gdje izlaze? Kažu ne pada iver daleko od panja.

Točno. Čudna su neka i teška vremena za sve normalne ljude. Nasilje je zavladalo u svim sferama života i nestat će onog dana kada izumru svi vampiri rata i kada nestanu psihopate.

Za nestanak ovih posljednjih trebat će stoljeća jer se geni najteže i najsporije mijenjaju.

Poznato je da su psihopate ljudi bez svijesti i za njih moralne snage i norme ne postoje.

Psihopatija je djelomično urođen poremećaj, a djelomično stečen u ranom djetinjstvu.

Ili po definiciji iz rječnika  psihopatija je prirođen poremećaj duševnog stanja, odstupanje od normalnosti u očitovanjima karaktera, temperamenta, raspoloženja i općih reagiranja na utjecaje i povode.

A psihopat je nenormalan, duševno poremećen čovjek; umobolnik. Osoba asocijalna ponašanja, neprilagodljiva, sklona kriminalu, često i opasna za društvo.

 

Zar to nije profil ovih mladih nasilnika na ulici, mnogih vozača, kriminalnog miljea i nekih ratnih „velikana“, kao i mnogih pojedinaca koji slobodno šeću u potrazi za potencijalnim žrtvama.

24.03.2008.

I debljina je poželjna

 

U posljednje vrijeme gotovo svakodnevno se piše o debljini ili nekim dijetama.

To me navelo da ponovo pišem na tu temu.

Pošto se i sama borim protiv viška gotovo 10 kilograma od one optimalne, neću reći idealne težine, normalno je da pratim sve pisanije na tu temu.

Piše se čak o debelim nacijama gdje spadaju i Hrvati. Istraživanja su mnogobrojna na tu temu.  Ne vjerujem puno u sva istraživanja, jer su kroz vrijeme neka druga istraživanja pobila prva i slično.

Najgore je ako su pogrešna ili površna istraživanja lijekova. Tu su posljedice daleko teže i bolnije. Nedavno sam otkrila da je sada zabranjen lijek koji sam godinama pila ( iskreno rečeno dobro sam ga podnosila i najviše mi je pomogao od svih ), jer je štetan za jetra. A koji to nije? Nedavna istraživanja su otkrila štetnost crnog vina na mozak. Ipak se neću odreći čaše vina u posebnim prilikama.

Više nije preporučljivo uzimati vitaminske i mineralne preparate, itd.

 Znam da je kod lijekova glavni pokretač, dobrog i lošeg, farmaceutski lobi koji gleda samo na zaradu. Istinsko zdravlje ljudi je na drugom mjestu.

Priče o raznim dijetama imaju u pozadini isti cilj zato ni jedna do sada nije pokazala trajne rezultate. Ali ovdje želim iskazati svoj potvrdni stav za istraživanja koja kažu da:

Velika većina muškaraca (preko 80%)  voli punije žene s naglašenim oblinama, a samo 8%  tanke mršavice. Isto mišljenje imaju i žene u gotovo istom postotku. Mislim da je to približno točno. Muškarci vole meko, podatno žensko tijelo, a ne manekensku liniju krivonogih i koščatih djevojaka na kojima se može zorno vidjeti ljudski kostur. Zašto se onda godinama inzistira na takvoj liniji koja je na žalost postala uzor i mnogim mladim djevojkama.

 Razlog je jednostavan: novac i modna industrija, a ne ljepota manekenki. Što mislite koliko je modela s modnih revija istinski nosivo u stvarnom životu? Koliko bi to muškaraca reklo da žena lijepo hoda kad bi hodala kao na modnoj pisti?

Pa zašto onda preko 50% žena pokušava povremeno držati neku dijetu? Mislim da je razlog tome popularnost koja se vezuje uz manekenska i glumačka imena. Naravno uz popularnost ide i novac. A svi težimo k tome. Mislim da bi svaka žena bila lijepa kada bi imala vrhunskog stilistu koji bi je dotjerao kao što to rade u glumačkom i modnom svijetu. Ali to nije prirodna ljepota.

Uvijek kad je u pitanju ženska ljepota sjetim se Liz Tejlor i Sofije Loren. Liz je imala u mladosti 35 estetskih zahvata i operacija. Sofija, najljepša žena Italije u stvarnosti izgleda kao čudovište. Usta su joj od uha do uha, a vilice previše isturene, zubi vještački, ten siv, dalje da ne nabrajam. Ali netko je nekada javno rekao da je najljepša i svi mi kad je gledamo tražimo tu ljepotu i nalazimo je.

 Znači, ljudi stvaraju pojam ljepote.

 A vi? A mi?

 Po tim utjecajem ugrađenim u naše biće, pri upoznavanju novih ljudi, prvo gledamo ljepotu osobe ispred sebe, a tek kasnije ostale vrijednosti. Lijepa žena će uvijek prije dobiti posao iako ima manje znanja od „ružne“ žene……( moram napomenuti da nema ružne žene koja se nekome ne sviđa)…     Zašto???........     Zato što je naše oko sposobno vidjeti samo materijalno. Rijetki uz to na prvi pogled imaju moć procjene i drugih osobina na osnovu pokreta i držanja tijela.

I ovdje je moguća prijevara, kao i kod istraživanja. Ipak, statistika ili skup netočnih podataka nekada navede bar na razmišljanje.

Moj stav se slaže s ovom statistikom o privlačnosti žena izraženih oblina.

Zato, drage moje s viškom kilograma ne sramite se svog tijela, Bitno je da niste pretile, odnosno predebele.

Određeni višak kilograma ulazi u istinsku ljepotu vašeg tijela, kao i u zdravlje, jer su najnovija istraživanja otkrila da su debeli ljudi zdraviji i da duže žive.

 

Mislim na onu debljinu kad računate svoj Body mass index ili BMI.

23.03.2008.

Žene u Isusovo doba

 

Gledajući snimljene filmove, čitajući dijelove Biblije i neke druge knjige vezane za uskrsnuće Isusa na današnji dan uočila sam da je Isus imao drugačiji odnos prema ženama od ljudi tog doba.

U to vrijeme žene su bile obespravljene, morale su bespogovorno slušati najprije oca, zatim muža, iako su u životu obitelji imale itekako važnu ulogu. Otac je kćerku udavao za koga je on poželio, mogao je i prodati u ropstvo, a ona je bila dužna hraniti i odijevati oca, prati mu lice i noge. Bile su građanke drugog reda, kao i danas u nekim dijelovima svijeta i sferama života.

Događaji vezani za Isusovo doba govore kako je Isus htio izjednačiti položaj žena i muškaraca.

Na njegovom Križnom putu pratile su ga žene koje je on izabrao za svjedokinje njegovom uskrsnuću, iako u to doba žene nisu smjele svjedočiti na sudovima.

Marija Magdalena, iako grešnica dobila je čast da ga prva vidi nakon uskrsnuća.

Drugi primjer je razgovor Isusa s Marijom Samarićankom o vjeri iako se u to vrijeme sa ženama nije smjelo javno razgovarati.

Podržao je i Mariju, sestru Lazara kojeg je uskrsnuo, u zanemarivanju kućanskih poslova, jer je izabrala važniju stvar od kuhanja i pranja, a to su duhovni razgovori koje je često vodila upravo s Isusom.

Za Isusa njegova majka Djevica Marija bila je najvažnija žena u njegovom 33-godišnjem životu. Dokaz je što je po njenom nagovoru pretvorio vodu u vino da bi gosti imali što piti.

Isus je poštivao žene.

Za svojeg kratkog života podnio je mnoge muke kao i njegova majka koja je gledala kako ga  razapinju na križu.

Doživjela je i najveću radost njegovim uskrsnućem.

 

Svima koji slave današnji dan: Sretan i radostan Uskrs.

16.03.2008.

Dug zahvalnosti

 

 

Svih ovih godina života, osobito ratnih, igrom sudbine sačuvana sam od dugovanja bilo čega bilo kome. Zahvalna sam Bogu što me poštedio i od duga zahvalnosti. Iako sam veliki gubitnik ratnog i poratnog vremena, iako mi u obitelji nitko nije imućan, iako smo se bratski miješali sa svima iz užeg i šireg okruženja, ipak sam ostala pošteđena najvećeg duga: Duga zahvalnosti!

 Netko je jednom napisao: „Dug zahvalnosti od svih dugova je najnezahvalniji i najteži za vraćanje, jer nikada ne znaš kako da ga vratiš, i ne možeš ga vratiti ma koliko ga dugo i ma na koji način i ma sa najvećim zelenaškim interesom vraćao, osim najvećom nezahvalnošću.“

14.03.2008.

Hobsonov izbor

 

Izbor koji to uopće nije.

 

Nemam običaj da kupujem nove, neprovjerene proizvode. Do novca teško dolazim i pri kupnji sam oprezna. Trudim se prikupiti što više informacija o ponuđenom izboru, iako mi to  oduzima mnogo vremena, a u konačnici uvijek doživim iznenađenje. Ono što mi odgovara najčešće nemaju ili više „neće“ nabavljati, čak se više i „ne proizvodi“. Prodavači mi s nestrpljenjem nudi nove proizvode o kojima ni oni nemaju pojma ili me u drugoj krajnosti obaspu s toliko stručnih informacija da ostanem zbunjena s osjećanjem kako sam glupa, jer nemam pojma o najnovijoj tehnologiji. Zbog toga su mi kupovine uvijek naporne i stresne, osim ako nemam sreću da kupujem proizvod s kojim imam dobro iskustvo.

Psiholozi su u pravu kada kažu da ljudi više kupuju kad imaju manji izbor. Naše bake i djedovi nisu imali toliko problema u izboru proizvoda. Po meni to je bilo dobro izuzev nedostatka nekih danas bitnih proizvoda, kao što je na primjer kompjutor, digitalna kamera i slično.

 Meni pri kupovini, kao optimalan izbor, izgleda oko pet mogućnosti. Sve ostalo me opterećuje, mentalno umara, zbunjuje i poslije kupnje izaziva stres zbog razmišljanja o onome što nisam kupila. Posebno sam razočarana i bijesna u situaciji  kada otkrijem da proizvod koji sam upravo platila u drugoj trgovini košta znatno manje.

Zbog toga za mene prevelik izbor je isto kao i Hobsonov izbor.

Izbor koji to uopće nije.

Thomas Hobson bio je vlasnik rent-a-horse agencije. Imao je samo dva konja koja je iznajmljivao naizmjenično da se ne bi previše iscrpili. Zato je na štalu postavio natpis: „Možete izabrati konja bližeg vratima, ili nijednog.“  


Noviji postovi | Stariji postovi

Hronika jednog života
<< 08/2008 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
U urbanoj sahari života
Silent
♥samo najbolji umiru mladi♥
Mjesečevi Prsti
Backpacker
U ime Vremena koje smo nepovratno izgubili
Lijepo je sanjati...
Duradbegov Dolac
Zijan-ćerka
KALEIDOSKOP
Duh Koji Hoda
Magično Pozorište
Zapustene stranice starog dnevnika
Hodnik mojih zelja....
Ponuda koju ne možete odbiti
Administratorov blog
Sjeverna
LIPO LI JE LIPO LI JE
Starim autobusom u inozemstvo
Poslije svega...
The book of truth
Karamele
Romansa
SLATKI DRHTAJ TIJELA
little bit of ... ®
..
KIDNAPOVANI BLOG (revolucionarno-gradski blog)
NAPRĐIVANJE
Smycken Mili
Crnokosa --..I'M BACK!!!!!!!
蝕紅
I FiGhT BaCk
Romanticar u svom romanticnom kutku..
Illusion
Stižu me sjećanja...
Sorry blog...
bosniancook
zlatnasehara
Tango stare ljubavi
Hudur - prisutnost srca, svjesnost Allaha dž.š.
1901
DU BIEST SCHLUSSEL ZU MEIN HERZ!!!
SvakodnevneŽalopojke&Drugo
The count of Monte Cristo
više...

BROJAČ POSJETA
150581

Powered by Blogger.ba